|
|
utorak, 11.05.2010.
Izgubljeno - nađeno
Vraćam se ja tako danas s Točkicom iz grada. Pola pet je, onak malo gužvovito. Puše hladan vjetar, ona je u kolicima, s kapom na glavi, pod plastikom. Zaletim se u Lidl kupit još par stvarčica. Kruh, jaja, salata, brokula; podignem joj plastiku da može disat, ali ne skidam kapu, jer ću samo protrčat kroz dućan. Izađemo van, pomalo škropi, opet pokrijem kolica. Mislim si, ako požurim, možda neću morati otvarati kišobran. Je, vraga, na pola puta se baš onako pošteno spustilo. Zadnjih nekoliko desetaka metara sam praktički pretrčala. A onda pred vratima skinem plastiku s kolica i vidim - nema kape! "Gdje ti je kapa, miši?", pitam, a ona krene ponavljati: "Mama kapa, mama kapa, mama kapa!" Je, sad mi veliš, a negdje si je putem hitila, zloćo jedna...
I kaj sad? Kape nema, jesemti miša, posijali smo je. A to nije bilo koja kapa. Tu je kapu Točkica za Uskrs dobila od bake Kraljice Majke, koja ju je vlastoručno isplela. Je, dobila je Točkica već svašta od bake što je ova sama napravila, ali ova je kapa bila valjda jedna jedina stvar koja nije bila u stilu faldóna. Baš mi je dobro legla, i malenoj super stoji. Ništa, baci stvari u kuhinju, i natrag na kišu. Idemo tražiti kapu.
Još uvijek je dobrano pljuštalo i tko god je mogao, sakrio se pod nekakvu strehu, a ja s kolicima jurim ko manijak neki i skeniram ulice tražeći rozu kapu. Desetak minuta do Lidla, ruta ista u dlaku kao ona kojom sam se vratila doma, kape ni za lijek. Uđem u Lidl, mislim si, možda sam senilna pa se krivo sjećam da je kapa bila na svome mjestu kad smo izlazile. Ništa. Pitam, vele da nisu ništa našli, ali nek navratim sutra, pa ako nađu, čekat će me. A dobro. Izađem van i rekoh, ajde, vratit ću se doma istim putem i malo bolje otvorit oči, još uvijek pljušti pa će bit još manje ljudi na ulici, možda je negdje ugledam.
I kad ono, stvarno, evo kape! Baš se onako zgodno obješenjački ugnijezdila na glavi neke cure koja nam je išla u susret u društvu svojega dečka. Mislila sam da sanjam. Deset su metara od nas, pet metara, tri metra, ajme pa to je stvarno ta kapa, ne postoje takve dvije, što ću sad? "Oprosti, molim te, da nisi ti slučajno našla tu kapu maloprije negdje na cesti?", ipak nisam to mogla pustiti. Cura stane, pogleda me - i dečko me je odmjerio od glave do pete sigurno misleći koja je ovo luđakinja - i veli: "Da, jesam." Još nisam ni stigla do kraja objasniti da je Točkica izgubila kapu i da je upravo tražimo,već mi se našla u rukama.
Ne znam tko je bio zbunjeniji, cura koja je mislila da joj se posrećilo jer je po najvećoj kiši na cesti našla kapu, ili ja, koja sam se nadala da ću je naći zmazanu i zguranu pod nekakav izlog, a ona mi je praktički došetala u susret ne na nečijoj glavi. "Fala, bok", zbrzah i odjurih kući jer je još uvijek padalo ko ludo.
Tko zna kakve još čarobne trikove zna ta kapa...
|
- 22:49 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
petak, 30.04.2010.
Paris et moi dans l'amour. Not.
Mislim da me Pariz ne voli. Ili Air France. Ili oboje.
Kad sam prošle godine otprilike u isto doba sama s Točkicom putovala na ovoj istoj ruti Zagreb-Pariz-Dublin, nismo se baš nešto proslavile. Prvi je let tada bio otkazan, i zapravo smo, kad bolje razmislim, ove godine bolje prošle, jer je taj prvi let samo kasnio. I to samo pola sata. Što je samo pola sata previše kad u Parizu imaš vezu na kratkom lancu od 50 minuta. I to na aerodromu na kojem od aviona do zgrade terminala treba 15 minuta autobusom, kroz podvožnjake i križanja sa semaforima. Je, zagrebački je aerodrom šupica, makar su ga sad malo ušminkali, ali ova megalomanija je zastrašujuća. I još ga proširuju.
Dok smo se mi, znači, dokuturale do terminala, baba je s kolačima već bila daleko iza zatvorenih vrata izlaza broj E22, čini mi se, bez obzira na to što smo ukrcajne propusnice i za taj drugi let dobile još u Zagrebu. Ah, da mi je samo bilo čuti kako Francuskinja preko razglasa frflja moje ime...! I to ne samo zato što bi to značilo da sam dovoljno blizu da se pozivu i odazovem. No, kako smo se zjenica oka mi moga i ja tad još u autobusu (u kojem se, usput budi rečeno, nitko nije udostojao ustupiti mi mjesto iako sam nosila dvije torbetine i nervozno dijete od deset kila na rukama) truckale po šumama i gorama zračne luke Charles de Gaulle, to nas sreća nije htjela i morale smo čekati sljedeći let, koji je, ajd' fala Bogu, bio samo tri sata kasnije.
Taman dovoljno vremena za još malo druženja s megalomanijom, luksuznim dućanima u bescarinskoj zoni i ogromnim, prostranim čekaonica na izlazima. A sve prazno.
Točkičini ratni pokliči odzvanjali su da se sve orilo; obradila je tih petsto metara uzduž i poprijeko, i navela me da mislim kako je baš dobro što je sve u takvim orijaškim razmjerima. Onak, baš je fino, sva ta širina... A Francuzićima ide plusić za lijepe i dobro održavane prostorije za presvlačenje, te ponajviše za kolica koja vam posvuda besplatno stoje na raspolaganju. Skoro pa su me smekšali. A onda pročitam ovako nešto (obratite pažnju na drugi komentar).
Ma, fućkaš Francuze. Sad se opet treba tuć s Ircima...
@dolphinA – Neću ni riječi čuti na temu rekla-sam-ti-ja-kako-je-s-AirFranceom! ;-)
|
- 22:53 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
petak, 02.04.2010.
- 21:55 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 31.01.2010.
Baš neki čudan dan.
U petak nas je na plivanju bilo samo šestero, odnosno tri mama+beba para. I baš se pripetilo da ona mama koja inače uvijek, ali u-vi-jek, poslije plivanja ide na kavu, to jutro nekamo putuje, tako da nam je kava pala u vodu, a s njom i kompletan raspored svega onoga što je iza nje trebalo slijediti.
Umjesto da se lijepo izvalimo u udobne fotelje i uz čaj i keksiće podružimo s prijateljima plivačima, i poslije toga s noge na nogu odšetamo do tete čuvalice, Točkica i ja smo tako trčećim korakom dojurile natrag doma. Tu sam je ja stavila u krevet, računajući da će bar malo otćoriti, ali naravno da nije htjela dugo zaspati, nego je zakrmila valjda dvije minute prije nego kaj smo trebale krenuti da je otfuram na čuvanje i odem odraditi jedan sastanak. I to zakrmila onak' popraf. Nije ni mrdnula kad sam je izvadila iz kreveta, pa čak niti dok sam joj presvlačila pelenu – gospodična se, naime, u međuvremenu bila ukakila, zato valjda nije ni mogla zaspati.
Sve to skupa rezultiralo je još jednom utrkom jer smo krenule otprilike u trenutku kad inače već zvonimo teti čuvalici na vrata. Vani je bilo poprilično lijepo vrijeme, sunce, doduše malo vjetrić i zima, ali čisto fino za irske prilike. Samo su se nekakvi tamni oblaci mrštili sa zapada, onako izdaleka. Kad, vidi vraga, dok smo čekale na jednom semaforu odjednom se sve smrači i padne - tuča. Dvije minute nekakve rižice. Crna dekica s kojom je Točkica bila pokrivena sva se zabijelila. Dok smo pak čekale pred dvorišnim vratima, skužila sam da joj se zabijelilo i oko ustiju od mlijeka koje je izbljuckala, što joj se nije dogodilo već ne pamtim otkad.
I dobro, sve je to prošlo, vratile se mi doma, stigo nam je tata, jeli smo, igrali se i sve to super, i idemo na kupanac. Ja u sobu skinuti Točkicu, Mišek u kupaonu pripremiti kadu. Uđemo i nas dvije u kupaonu, a on taman skinuo pulover jer je uključio grijalicu, i gleda kakva mu je to bijela mrlja na leđima. Dok su se valjali i blesirali po podu, naše mu se zlato uspjelo bljucnuti na vestu, a da uopće nije skužio.
Kad smo konačno oprali malu hobotnicu koja se većinu vremena svojski trudila skočiti naglavačke iz kade i pospremili je u krevet, sjeli smo mrtvi umorni da malo odvegetiramo na kauču. Tek smo dogurali do prosječnih glavica zelja, kad se odnekud iz stana začuje nekakvo bum-tras! Polako, jako polako smo se pogledali i suvereno zaključili da je to u kupaoni pala Točkičina mala plastična kadica. Da smo bili u krivu pokazalo se kad je Mišek krenuo u krpe i vratio se u dnevnu sobu s osmjehom od uha do uha. "Dođi vidjeti kaj je palo", cerio se. A kad ono – karniša, skupa sa zavjesama. Majstorski pričvršćena majstorskom vještinom irskih majstora. Skinuli smo jednu zavjesu, zaglavili je prozorom da baš ne izvodimo striptiz pred susjedima, i pokupili se spat. Nad krevetom ništ' ne visi, to je bila najsigurnija opcija.
|
- 18:56 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 18.01.2010.
Praznici
Ne pišem baš puno jer se još uvijek osjećam malo smrznuto. Ove sam praznike, naime, provela na jugu Španjolske.
Da, da, znam. Mislio bi čovjek da bi tamo temperature trebale biti sasvim pristojne u ovo doba godine. Onako, dvadesetak celzijevaca. Pa red sunca, red prozračnih oblačaka, red lahorastog vjetrića... Šipak! U Córdobi smo proveli tri i pol tjedna. Od ta tri i pol, tri tjedna je padala kiša. I to ne ova naša dosadna irska ni-sa-neba-ni-iz-zemlje paučinasta kišica, nego baš ona prava kišetina koja nedvojbeno curi odozgora prema dolje i onako te pošteno smoči.
Uslijed takvih smo vremenskih prilika bili prisiljeni provesti skoro pa čitav naš boravak tamo u ledenom dvorcu kraljice majke. Kao da smo u Laponiju došli, a ne u Andaluziju. Zakaj? Zato kaj je tamo većinu godine nevjerojatno vruće, i kuće su građene tako da ne propuštaju toplinu unutra, pa baš i nije neki veliki plus ako je vani i +5, +10 celzijevaca, kad unutra nema grijanja. U novijim stanovima još i ima, ali je njezin iz 60-ih, 70-ih, tako da ima samo par električnih grijalica i klima-uređaja (koji se ne smiju koristiti jer troše previše struje :-)). A za lijepo zaokruženu ledenu cjelinu, po podovima su apsolutno svugdje pločice.
I kaj se dogodilo? Lijepo smo se svi redom razboljeli. Najprije Točkica, onda ja, a na kraju je pokleknuo i Mišek. Jedino kraljici nije bilo ništa, ona je i dalje spavala gola i ujutro se do 11 sprešetavala okolo bez čarapa. Kad smo se napokon riješili svih tih grlobolja, šmrkalja i kašljeva, već je bilo vrijeme da se pakiramo natrag.
A natrag kaos! U Dublinu pao snijeg! (Kako to čudo izgleda, ovdje je lijepo dočarala dolphinA.) Aerodrom zatvoren, letovi otkazani, nema majci putovanja! Malo smo popratili situaciju, četvrtak dobro, petak dobro, u subotu oko podneva se nacrtali na aerodromu u Malagi, a kad ono, aviJona još nema iz Dublina, još nije ni poletio, i ne zna se kad će i hoće li uopće. I još nas kreten na check-inu natjera da premećemo kilu prtljage iz torbe sa 16 kg u torbu s 14 kg.
Na kraju balade smo kasnili svega četiri sata. Pih, kaj ti je to kad putuješ s djetetom od trinaest i pol mjeseci! Mačji kašalj. A kad smo sletjeli, nitko sretniji od nas. Taman je opet počelo padati. Ugođaj čisto bečki, sve misliš da se pilot kanda malo zabunio.
Sva sreća pa se nakon tri dana sve vratilo u normalu. U Dublinu opet ona neka proljetna jesen, kišica-maglica i sve po starom. A u Córdobi suuuunceee... To se ono od mene skriva, bezobrazno jedno... Ali uhvatit ću ga ja, kad-tad. Pa makar se morala tamo preseliti. :-)
|
- 19:00 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
petak, 01.01.2010.
'Ajde, još jednom! Ispočetka!
Ne znam kaj su se svi okomili na tu jadnu 2009. Mislim, ni meni nije bila baš najsjajnija, ali ko da je ona kriva. Ipak je to samo godina, a sad je više niti nema. O'šla. Pfuć.
Dobro, i neka je. Svima nam je valjda lakše boriti se s težinom kojekakvih kamenčuga i kamenčića koje nosimo naokolo, na leđima, u rukama ili po džepovima, kad znamo da postoji ta jedna linija, ma kako nevidjiva bila, nakon koje možemo krenuti ispočetka. Ta simbolika gotovo da stvara mentalnu blokadu koja nam ne dopušta da dignemo ruke od starog i bacimo se na novo prije tog sudbonosnog 1. siječnja. Kao da se ne može prestati pušiti 15. studenoga, ili se više posvetiti obitelji počevši od 6. prosinca. I kao da se od tih odluka ne može jednako lako odustati već 16. studenog ili 7. prosinca. A odustat će se, od velike većine sigurno. Ako ne vjerujete meni, poslušajte kozu. :-) U sitoj i ljepljivoj lijenosti blagdanskih poslijepodneva lako je biti odlučan, a kad se nađemo pred svakodnevnim obavezama, sve te dobre namjere ne znače nam više nego lanjski snijeg ili čak ta nesretna, loša, čim-prije-je-želim-zaboraviti lanjska godina.
Ali, glavno je krenuti 1. siječnja. Počinje godina, pa počinjemo i mi. Godina je velika, dugačka, znatna; njezin početak je važan i doima se ozbiljnijim vežemo li uz njega neki svoj vlastiti početak. Mislimo da će to imati veću težinu od, recimo, početka tjedna i onih dijeta koje uredno započinjemo svakog ponedjeljka, a u njima ustrajemo tamo negdje do utorka poslije podne. :-) Pa, kod nekoga možda i hoće, God bless their little heart. (To irski život progovara iz mene, nemojte se obazirati previše. :-D) Kome uspije zajahati na valu nove godine i zadržati se na njemu dovoljno dugo da ostvari što si je zacrtao, svaka čast. Ja ću, pak, na ovom valu ganjati samo težnju da moji počeci budu zaista moji, bez obzira na datum. Za ostvarenje nije važan okrugao broj, nego okrugla... Energija. :-)
Neka u novoj godini i vaša bude takva!
|
- 21:00 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
utorak, 01.12.2009.
Zajednički život s Marsom
Neki sam dan bila neizmjerno ponosna na svog Mišeka. Bacio je u smeće praznu flašicu gela za tuširanje!
Ja ne znam je li to slučaj samo u našem muško-ženskom paru, ili su to nekakve marsovsko-venerske univerzalije, ali te me sitnice nekad znaju dovesti do ludila. Iz svoje ženske i, moram priznati, na mahove prilično analno-kompulzivne perspektive, ponekad imam velikih problema razumjeti kako u tim slučajevima funkcionira muški mozak.
Uzmimo kao primjer tu gore spomenutu flašicu gela za tuširanje. Flašica je gotovo prazna. Ima u njoj taman dovoljno gela za to jedno, vaše, pranje. Iscijedili ste ga koliko je išlo, i onda ste - što? Kao pravo muško (ima li i žena koje to rade?), vratili ste flašicu na njezino mjesto. Da bi osoba koja će se tuširati poslije vas, tj. vrlo vjerojatno vaša svinjska... ahem, bolja polovica, usred tuširanja otkrila da gela zapravo više nema, i morala onako mokra iskakati iz kade da u ormariću potraži novi. U redu, znam, desi se to svakome, zaboravi se. Ali baš SVAKI put? Pa, dokle?
U tu prvu kategoriju neobjašnjivih postupaka spada i ostavljanje prazne ambalaže od hrane u frižideru ili po kuhinjskim ormarima. Sljedeća kategorija nosi radni naziv "hrpa se trpa", a obilježava je nagomilavanje kojekakvih stvari, mahom papira, za koje nitko ne zna čemu služe. "Jel ti treba ovo?", pitam. "Ahmmm... Čekaj da vidim... Joj, da, pa to je jaaaako važno!" Dobro, mamicu mu, pa kaj onda radi tu na stolu ispod bebinog slinčeka, zmazane gaze i šalice s vodom?!?! Tu sad ne mogu a da ne spomenem i vječito traženje popularnog trija novčanik-mobitel-ključevi kad se ujutro treba izaći iz stana. Sram ih bilo, kako li se samo vješto skrivaju...
Posebno mjesto u mome srcu zauzimaju događanja u okviru "pomoći ću ti" scenarija. Jer, moj je Mišonja ipak moderan muškarac i nije mu problem primiti se ni krpe ni kuhače, a bome niti pelena. Stvarno, svaka mu čast. To je jedna od stvari zbog kojih je on moj ljubek. Jedna od stvari kojoj je on to usprkos je pak ta da svako njegovo pomaganje uvijek traži još nekakvu dodatnu intervenciju. Hm, možda sam prekritična? Presitničava? Prezanovijetava? Nezahvalna kokoš? Možda. Svejedno, čak ni uz rizik da ostavim takav dojam, nema šanse da me bilo tko uvjeri da su, recimo, neocijeđene krpe razbacane po mokrim kuhinjskim elementima nakon pranja suđa znak uredno završenog posla.
No, bit će možda i to. Čak i najduže putovanje započinje prvim korakom. Onim do koša za smeće s praznom flašicom gela za tuširanje.
|
- 23:10 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 23.11.2009.
Godina. Komada jedan.
Moja najpametnija, najljepša, najumiljatija, najšarmantnija, najživahnija i najnajnajznatiželjnija Točkica već od jutros u 1.41 ima čitavih godinu dana!
A ima i još ponešto. Da vidimo:
Mama. Komada jedan. Pomalo izbačena iz ravnoteže, ali polako dolazi na svoje.
Tata. Komada jedan. Dobitnik najvećega veselja na svijetu svake večeri kad dođe s posla.
Bake i djedovi. Komada tri, plus jedan nevidljivi, a svaki priča za sebe.
Kosa. Količine dovoljne za otprilike troje djece.
Zubići. Komada osam. Provjereno oštri.
Prstići. Još uvijek svi na broju, najčešće u ustima, ponekad i po pet odjednom.
Kretanje. Prvakinja Irske u puzanju, a i hodanje sam' što nije.
Hranjenje. Pod i zidovi oko nas ne moraju se bojati gladi!
Spavanje. Već neko vrijeme cijelu noć u komadu, uz poneku suzicu za izgubljenom dudom.
Plivanje. Nekad bilo, sad se spominjalo. Uglavnom provede čitavih pola sata urlajući i držeći se za mene nekim judo zahvatom iz kojeg se je nemoguće iskobeljati. Veli instruktorica da je to samo faza kroz koju svi prođu prije ili kasnije.
Decibeli. Otprilike milijun.
Riječi. Mama, tata, da, ja. A tko drugi?
Volim mamu najviše na svijetu. I kad sam loše volje, nitko me drugi ne smije ni pogledati. Ali inače sam jedno veselo, razigrano i nadasve drago dijete. 
|
- 17:54 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 15.11.2009.
Male stvari čovjeka vesele
Promijenila sam jučer filtere na usisivaču. Jako važno, znam. E, pa, je. Preporodila sam se. Samo sam htjela to podijeliti sa svekolikom javnošću. 
|
- 18:22 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 02.11.2009.
Ispucavanje zaostale ljetne frustracije
Taj mi je dan počeo fantastično. Nakon selidbe prethodnoga dana, većim dijelom neprospavane noći, te ustajanja oko pola šest, ustanovila sam da nešto ne štima s bojlerom. Do te sam spoznaje došla preciznom znanstvenom metodom ulaska u kadu, otvaranja pipe i šokiranja vlastitog mi tijela mlazom hladne vode, koji me je zaskočio usprkos tome što sam bila dovoljno prisebna da otvorim ventil s crvenom točkom. A ne s plavom. No, trebalo je stići na let u 9.25.
Let je bio Ryanairov, za Zadar. Na check-inu je bila neka antipatična krava. Vidjela je da putujem sama s bebom i bez kolica koja imam pravo furat besplatno, ali mi je svejedno uz prikladni ja-sam-ledena-kraljica smiješak na licu objavila da moram ili platit za 2,5 kile prtljage viška, ili nešto izvadit van. Kao, pravila su pravila, dozvoljeno je samo 15 kila. Pfuj, mamicu ti...! Nema ništa ljepše od kofer-striptiza pred gomilom znatiželjnika koji iskrivljuju vratove da vide kako si složila gaće i jel ti se nešto rasipalo.
Ali, vrhunac dana nisu bila postignuća irskih vodoinstalatera ni Ryanairove zemaljske posade, nego medalja zasluženo ide aerodromskoj policiji na zadarskom aerodromu. Oni su za let kojim je iz Dublina doputovalo dvjestotinjak ljudi, većinom turista s hrpetinama djece, uspjeli na šalter za provjeru putovnica staviti ni više ni manje nego jednog – jednog! – brkatog čiku policajca. Bilo je pola dva popodne, sunce je pržilo ko sumanuto, sparina nekakva, ja izašla iz aviona maltene zadnja s Točkicom u klokanici, a repina pred šalterom niti makac. Mama i brat koji su me čekali s druge strane stakla skoro su mlade dobili. Irci nisu prestajali komentirat, a meni došlo da se ušima poklopim. Tek kad nas je ostalo još pedesetak, došetao je još jedan brkati striček, a na kraju i još jedna teta. Valjda im je baš bila čik-pauza. A-e.
|
- 16:44 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
